Kampanja „Penzija bez tenzija” u okviru projekta Ujedinjene Generacije – Književno jutro sa gosparom Českom

Susret s gosparom Antunom Českom ispunio je sva moja poprilično visoka očekivanja. Zanimljiv jezično-književno-kulturni i pedagoški koloplet tema rezultirao je razgovorom od gotovo dva sata. Susreli smo se ispred Kneževa dvora, međutim, hladni nas je kamen otjerao na toplije klupe pokraj Peskarije.

U ovom se relativno kratkom razgovoru nismo dotaknuli svih tema, ali uspjeli smo porazgovarati o najvažnijim odrednicama njegova života i rada te načina na koje provodi vrijeme u mirovini. Definitivno, razbio mi je sve predrasude o tome da se u mirovini ljudi samo odmaraju. Zapravo, njegov je jedini komentar na ovu temu bio da žali što nije umirovljen barem pet godina ranije, jer toliko toga još želi i mora napraviti. Sada paralelno radi na novoj zbirci pjesama, priprema studiju o Matošu u kojoj će iznijeti dvije, dosad neobrađene teze te radi kao lektor za Sveučilište u Dubrovniku.

Završio je dubrovačku Gimnaziju, a potom upisao kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Po završetku studija, radio je kao profesor u zagrebačkoj gimnaziji, a potom se vratio u Dubrovnik. Povratak u rodni zavičaj povezuje s odrastanjem i sazrijevanjem. Zbog osobnih tragedija djetinjstvo mu nije bilo lako, pa je tako i Dubrovnik godinama bio nepoželjno okruženje. Međutim, povratak je u jednom trenutku postao neupitan pa je gospar Česko spakirao sve svoje stvari u auto i s obitelji krenuo prema krajnjem jugu gdje je uskoro postao profesorom u Pomorsko-tehničkoj školi Dubrovnik. Govoreći o godinama rada u školi, dotaknuli smo se raznih tema: odnosa učenika prema profesoru, razlici današnjih i tadašnjih srednjoškolaca, ali i o drugim poslovima kojima se moj sugovornik bavio po povratku u Dubrovnik. Postao je članom Matice hrvatske – ogranak Dubrovnik, za koju je godinama radio kao lektor, korektor i urednik izdanja.

Gospar Česko nekoliko je puta istaknuo kako je njegova lektorska karijera započela već za vrijeme studija te da je već u tim ranim godinama bio prepoznat kao stručnjak u tom području. S obzirom na to da je ovaj razgovor dio kampanje Ujedinjene Generacije, željela bih naglasiti jednu snažnu poruku koja se može pročitati između redaka. Današnji mladi odmah nakon škole žele, bez iskustva i reputacije, doći do određenih pozicija i uloga u poslovnoj i društvenoj zajednici. Međutim, samo kontinuiranim radom i trudom, ulaganjem u vlastito obrazovanje te nesebičnim dijeljenjem vlastitog znanja može se doći do pravih i stvarnih rezultata. Tako je moj sugovornik uz svoje fakultetske obveze bio lektor u Školskoj knjizi, koja ni nakon njegovog preseljenja u Dubrovnik nije htjela raskinuti suradnju. Uz to sve, borba za standardni hrvatski jezik provlačila se kroz njegov cijeli profesorski, lektorski i znanstveni rad. Zahvaljujući svojem vrijednom radu, gospar Česko dobio je nekoliko važnih nagrada: Zlatna plaketa Matice hrvatske (2001.), Nagrada Grada Dubrovnika (2001.) te Nagrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u području književnosti (2015.).

Književnost, a posebno poezija, prate ga još od mladosti. Sa 16 godina napisao je svoje prve stihove, a ponovnu želju za pisanjem osjetio je u vojsci. Duhovnost mu je na takvom mjestu zaista patila pa je pisanje bio jedini način da se ponovno poveže sa svojom nutrinom i da se izdigne iz okruženja u kojem se našao. Te su pjesme posvećene njegovoj supruzi, tada zaručnici, koja ih je brižno čuvala sve dok ih nedavno nije objavio u zbirci. Sada je u procesu pisanja nove poezije, tako da se može reći da je ova pjesnička karijera zapravo najdugovječnija, zaokružujući bogati znanstveno-književni opus gospara Česka. „Ja istodobno radim na dva-tri  svoja projekta, bilo na zbirci, stručnoj knjizi u kojoj ja zapravo otkrivam sve sto sam ja dosad u svojoj karijeri radio (35 godina). Poeta je ostao, ali sam najveći uspjeh postigao u znanosti, jer me na sveučilištu posebno interesirala teorija književnosti, bez koje ne možete analizirati niti jedno književno djelo.“

Metoda rada gospara Česka posebno me se dojmila jer mogu reći da na sličan način promatram odnos djela i autora. Njegova unutartekstna ontološko-strukturalistička metoda polazi od samog teksta i svega što ga čini, otkrivajući u njemu autorove svjesne, ali i podsvjesne intencije. Ovom je metodom došao do važnih otkrića o Kranjčeviću, dajući mu zasluženo mjesto u hrvatskom književnom kanonu. „Ja sam stvorio svoju posebnu metodu, bez ikakvih stručnih izvora da me pouče pa sam shvatio u čemu je bit – kako ćete bit shvatiti i zatim prenijeti u slova, napisati, interpretirati nekoga pjesnika, nekoga dramatičara ili romanopisca. To ćemo postići na način da idemo od riječi do riječi, od stiha do stiha kako bismo došli do ispravnog zaključka.“

Kako bi sumirao svoje književne radove te brojne teme s kojima se susretao tijekom svojeg znanstvenog rada, prošle je godine objavio knjigu „Studije i eseji“ u kojoj se mogu pročitati tekstovi koji se bave Gundulićem, Krležom i ostalim hrvatskim književnicima. Razgovarali smo nakon toga o suvremenim autorima, suvremenim profesorima književnosti, njihovom iskustvu i znanju te o Zagorki za koju i moj sugovornik kaže „da te toliko dobro uvjeri u ono što piše da se ne možeš zaustaviti čitati.“ Kako bismo zaokružili bogati rad i život mojeg sugovornika, pokušali smo ukratko povezati sve aktivnosti kojima se bavi: „ Tri moje aktivnosti: lektura koju još uvijek radim, pjesništvo (od svoje 16 godine, sa stankama), poezija koja je ostala moja ljubav, samo kao neka relaksacija i odmor uz pisanje teških znanstvenih djela koja moraju biti argumentirana i koja moraju biti apsolutno točna i dokazana.“ Zaključujem, stoga, da književnog rada i stvaranja nema bez razumijevanja književne teorije, kao što nema znanstvenog rada ako se barem ne okušamo u stvaranju vlastitog književnog djela.

Odmaknuvši se od književnosti, porazgovarali smo kratko o samoj mirovini, na što gospar Česko govori kako još uvijek ne može vjerovati da je u devedesetim godinama, s obzirom na to da ima ogromnu energiju, da je dugo za računalom i da neprestano radi na svojim knjigama. Zaključujemo da ga zapravo nitko ni ne smatra umirovljenikom jer još uvijek toliko radi i stvara. Prati razvoj (ili propadanje, ovisno o perspektivi promatrača) našeg jezika te svojim lektorskim djelovanjem barem djelomično osigurava da standardni jezik bude prisutan u svakodnevnom životu. Naposljetku, preostaje mi jedino zahvaliti mojem sugovorniku na kontinuiranom trudu da oplemeni i obogati našu kulturu i jezik te se zaista nadam da je ovo prosinačko jutro bilo jednako ugodno njemu, kao što je bilo meni.

Tekst napisala i uredila: Ivana Grkeš

Photo by: Dubrovački vjesnik

Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Centar za karijere mladih Dubrovnik

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked*