Norveška je poznata kao zemlja sa snažnim socijalnim sustavom i brojnim mjerama za podršku ranjivim skupinama, uključujući beskućnike. Državna politika usmjerena je na pružanje stabilnog smještaja kroz programe slične konceptu Housing First, s ciljem da se beskućništvo ne tretira samo kao krizna situacija, već da se spriječi već u nastanku. Norveška aktivno ulaže u prevenciju, osiguravajući pristup zdravstvenim, socijalnim i financijskim uslugama kako bi se smanjila mogućnost ispadanja iz sustava.

Ipak, društvena percepcija beskućnika u Norveškoj nije bez izazova. Unatoč javnoj potpori, mnogi beskućnici doživljavaju stigmu i teškoće u pristupu nekim uslugama, a birokratske prepreke mogu otežavati dobivanje potpore, posebno za one bez stalnog prebivališta.

Zanimljiva anegdota ilustrira specifičnosti norveškog društva i digitalne ekonomije: u Norveškoj se gotovo u potpunosti izbjegava korištenje gotovine, a većina plaćanja odvija se digitalnim putem putem aplikacije Vipps. Beskućnici tako često na ulicama drže kartonske natpise s ispisanim Vipps brojevima, tražeći digitalnu donaciju. Ova slika može djelovati kao simbol napretka, no zapravo podsjeća da, bez obzira na to koristimo li papirnati novac ili digitalni transfer, problemi siromaštva i beskućništva ostaju isti. Norveški beskućnici imaju pristup bankovnim računima, ali to ne uklanja njihove temeljne izazove – nedostatak krova nad glavom, pristup sigurnom domu i društvenu stigmu, što je vrlo slično iskustvu beskućnika u zemljama poput Hrvatske.

Ova kontrastna stvarnost pokazuje da sustavi plaćanja i načini prijenosa novca ne mijenjaju bit problema oni samo predstavljaju različite oblike istog društvenog pitanja.