Beskućništvo u Hrvatskoj i dalje predstavlja ozbiljan društveni problem koji zahtijeva sustavnu i učinkovitu reakciju nadležnih institucija. Prema podacima iz Ljetopisa socijalnog rada 2023. i izvještajima pučke pravobraniteljice, Hrvatska još nema jasnu i sustavnu metodologiju praćenja broja beskućnika, što otežava planiranje i provedbu učinkovitih mjera. Značajne su razlike između službenih podataka socijalne skrbi i onih koje prikupljaju nevladine organizacije, što dodatno komplicira razumijevanje stvarne situacije.

Državni sustav socijalne skrbi beskućnike prepoznaje kao ranjivu skupinu tek od 2011. godine, no pristup njihovoj zaštiti često je otežan birokratskim preprekama i nedostatkom adekvatnih procedura, primjerice u reguliranju prebivališta, što je preduvjet za ostvarivanje prava i pristup zdravstvenoj zaštiti. Uz to, društvena stigma je snažna, istraživanja pokazuju da velik dio građana smatra da su beskućnici sami krivi za svoju situaciju, što dodatno marginalizira ovu skupinu.

Nedostatak nacionalne stambene politike i socijalnog stanovanja dodatno otežava dugoročno rješavanje problema, a prihvatilišta za beskućnike nisu dostupna u svim većim gradovima, iako je to zakonska obveza. Nevladine organizacije i vjerske zajednice igraju ključnu ulogu u pružanju pomoći, no njihovo financiranje je često nesigurno i prekida se zbog kašnjenja natječaja.

Pučka pravobraniteljica poziva na jaču međuresornu suradnju, izradu nacionalne strategije protiv beskućništva i protokola postupanja, kao i dugoročno financiranje programa pomoći. Također, ističe se potreba za prestankom kažnjavanja beskućnika zbog prosjačenja ili spavanja na ulici u neadekvatnim uvjetima.

Iako sustav polako prepoznaje važnost prevencije i individualiziranog pristupa, za konkretne promjene potrebna je snažnija politička volja i uključenost svih razina društva. Tek tada će Hrvatska moći učinkovito odgovoriti na ovaj složeni socijalni izazov.