U reportaži za 24 sata otkriva se stvarni život zagrebačkih beskućnika, ljudi koji su izgubili sve, ali nisu odustali. Većina ih je srednjih godina, s radnim iskustvom, pa čak i diplomama. Ipak, bez adrese i osobne iskaznice nemaju pravo na zdravstvenu zaštitu, posao, ni topli obrok u pučkim kuhinjama.

Na ulici ih prati hladnoća, glad, strah i nasilje. Spavaju u ruševinama, dijele prostor sa štakorima, a često ih i fizički napadaju. Alkohol nije uzrok, nego posljedica – bijeg od depresije i društvene osude.

Birokracija ih ignorira, a društvo im okreće leđa. Umjesto pomoći, nude im posao bez plaće pod mišlju "hrana i krevet su dovoljni". Ponovna integracija zahtijeva vrijeme, razumijevanje i pristup osnovnim resursima.

Beskućništvo nisu samo ljudi na ulici, već su nevidljive sudbine koje grad svakodnevno zaobilazi.