Kad pomažemo, često ne pitamo činimo li to zbog drugih ili da se sami osjećamo bolje? Dati kunu na ulici ili odraditi volontiranje može biti više čin savjesti nego stvarne podrške.

Problem nastaje kad pomoć ostaje površna i simbolična, a ne sustavna. Ljudi u teškim situacijama trebaju dugoročnu podršku, a ne samo sitnice koje trenutno ublažavaju problem.Prava pomoć nije samo emocija, ona traži neku vrstu dosljednost, znanje i, što je ključno, spremnost na stvarne promjene. Ako želimo društvo koje istinski pomaže, moramo preći s milostinje na sustavna rješenja i zapitati se: kome zaista pomažemo?

Naravno da je lijepo dati milostinju, i ne treba to prestati činiti jer svaka pomoć u pravom trenutku može puno značiti. Ali moramo pokušati djelovati i na višim razinama: podržati udruge, volontirati s ciljem, zalagati se za bolje zakone i sustave. Jer ako stanemo i s malim gestama, gdje smo onda?