Biti beskućnik ne znači samo izgubiti dom, to često znači izgubiti ime, ulogu i mjesto u društvu. Postaješ nevidljiv, kako za birokraciju, tako i za poglede prolaznika. Psihoanalitičari poput Freuda i Junga pisali su o važnosti identiteta i priznatog mjesta u zajednici za mentalno zdravlje. Freud je smatrao da je "ego" izgrađen kroz odnose s drugima, a ako nas društvo više ne prepoznaje, tko smo tada? Jung je pak govorio o "sjeni", dijelu psihe koji sadrži potisnute dijelove naše ličnosti. Kod beskućnika, čini se da cijeli identitet biva gurnut u društvenu sjenu.

U stvarnosti, beskućnici postaju "anonimni" u vlastitom gradu – gradu u kojem su možda rođeni, radili, voljeli. Nisu samo izbrisani iz registra prebivališta, već i iz svakodnevne socijalne interakcije. Ljudi skreću pogled, institucije ne znaju kamo ih smjestiti. Ta vrsta društvene smrti razara psihu.

Ipak, mnogi od njih ne žele sažaljenje, već žele biti viđeni. Ne kao problem, nego kao osobe koje su imale, i još imaju, identitet, priču i vrijednost. Vratiti nekome dom znači mnogo, ali još važnije je vratiti mu lice.