Mnoge žene završavaju na ulici ne zato što ne mogu pronaći alternativu, nego zato što su osuđene na to zbog nasilja u vlastitom domu. Često su, kao i u Europi i svijetu, žene koje napuštaju nasilnu vezu i jedini spas vide u kretanju daleko od nasilnika, bez drugih izbora. U Hrvatskoj, kao i drugdje, to znači život na ulici, u nesigurnom smještaju ili povremenom boravku u kriznim centrima, daleko od institucija koje bi trebale pomoći.

Takav život nosi višestruku stigmu: ne samo da ostaju bez doma, već postaju ranjive i često nevidljive. Gubitak obiteljske funkcije i uloge povlači osobni slom identiteta. Socijalni radnici tvrde da ti procesi dodatno potiču osjećaj krivnje i srama – u njihovim očima, izlazak iz nasilja zahtijeva hrabrost, ali život na ulici označava potpuni gubitak sigurnosti i podrške.

Zdravstvene i socijalno-psihološke posljedice su ozbiljne: depresija, anksioznost, PTSP i kronična iscrpljenost. Često im je jedini kontakt preko pučke kuhinje, volontiranja ili jednog para očiju, dovoljno da ne nestanu u tišini anonimnosti.