Beskućništvo se u javnosti često percipira kao krajnji stadij društvenog pada — život na ulici, ispod mosta ili na klupi. No stvarnost je mnogo složenija i nijansiranija. Prema ETHOS klasifikaciji (European Typology of Homelessness and Housing Exclusion), beskućništvo ne znači isključivo „živjeti na ulici“, već uključuje niz nesigurnih i neprikladnih oblika stanovanja, od boravka u prihvatilištima i sigurnim kućama do preživljavanja kod prijatelja, poznanika ili rodbine, bez vlastitog prostora i ikakve stabilnosti. Ovi tzv. „nevidljivi beskućnici“ često nisu registrirani u službenim statistikama, ali žive bez prava na dom u pravom smislu riječi.

Granica između siromaštva i beskućništva tanka je. Gubitak posla, bolest, razvod, nasilje u obitelji ili smrt člana kućanstva, samo jedan od tih događaja može biti dovoljan da osoba pređe iz skromnog života u stanje potpune nesigurnosti. Osobe koje danas jedva pokrivaju režije, već sutra mogu biti bez ikakvog krova nad glavom. U Hrvatskoj, prema podacima Hrvatskog Crvenog križa i mreže Jedni za druge, velik broj ljudi živi u tzv. „nesigurnom stanovanju“, oslanjajući se na privremene dogovore, tuđe milosrđe ili oronule prostore bez osnovnih uvjeta za život.

Ovakva situacija otkriva da beskućništvo nije samo pitanje krajnje materijalne oskudice, već i društvene isključenosti, institucionalne nevidljivosti i nedostatka mreže podrške. Kad jednom uđeš u tu sivu zonu bez stalne adrese, bez prava na subvencije, često i bez dokumenata, povratak u „normalan“ život postaje izuzetno težak. Zato, borba protiv beskućništva ne počinje tek na ulici. Ona počinje ranije u borbi za socijalnu pravdu, dostupno stanovanje, sigurne radne uvjete i podršku u krizama. Prepoznati ljude u riziku, znači prepoznati i koliko smo svi mi zapravo blizu toj istoj granici.