Pravo na grad, koncept koji promiče dostupnost i korištenje urbanih prostora za sve građane, a posebno za ranjive skupine, ima posebno značenje za beskućnike koji često nemaju izbora nego se privremeno nastaniti u javnim prostorima. Podzemni prolazi, mostovi, napuštene zgrade i drugi „slobodni“ dijelovi grada često postaju njihova improvizirana skloništa.

Europske studije o pravu na grad naglašavaju da je pristup javnom prostoru ključan za dostojanstven život, no u praksi su ti prostori često neprijateljski nastrojeni prema beskućnicima koji se suočavaju s izbacivanjima i kriminalizacijom. Ipak, ti prostori im pružaju privremenu sigurnost i utočište od vremenskih neprilika, ali i osjećaj pripadnosti gradu koji inače briše njihov identitet.

Korištenje ovih prostora ilustrira borbu za vidljivost i pravo na postojanje u društvu koje ih često želi „nevidljive“. Ova dinamika potiče na razmišljanje o nužnosti urbanističkih i društvenih politika koje bi trebale omogućiti trajne i humane alternative za one bez doma.