Povijest organizirane pomoći beskućnicima seže u 19. stoljeće, u vrijeme industrijske revolucije kada su veliki gradovi Europe i Sjeverne Amerike doživjeli nagli rast stanovništva. Taj urbanizacijski bum prouzročio je značajan porast siromaštva i beskućništva. Ljudi koji su zbog gubitka posla, siromaštva ili društvenih promjena ostajali bez krova nad glavom često nisu imali kamo otići. Kao odgovor na ovu društvenu krizu, počele su se osnivati prve organizacije i skloništa.

Jedna od prvih takvih inicijativa bila je osnivanje Salvation Army (Oružje spasenja) u Engleskoj 1865. godine. Ova organizacija nudila je ne samo osnovnu prehranu i smještaj, nego i duhovnu potporu, s ciljem reintegracije beskućnika u društvo. Slične dobrotvorne ustanove i skloništa počele su se pojavljivati i u drugim europskim gradovima poput Pariza, Berlina i New Yorka.

Pored religijskih organizacija, krajem 19. i početkom 20. stoljeća formirali su se i prvi oblici državne socijalne pomoći, no većina sustavne skrbi za beskućnike još uvijek se odvijala kroz nevladine inicijative i dobrotvorne udruge.

Danas su takve organizacije raznolike i obuhvaćaju širok spektar usluga – od hitnih prihvatilišta, psihosocijalne podrške, do programa za reintegraciju u rad i stanovanje. Primjeri suvremenih organizacija su Crisis u Velikoj Britaniji, Les Restos du Cœur u Francuskoj te Caritas i Crveni križ u Hrvatskoj i diljem svijeta.