Tema beskućništva često se pojavljuje u filmovima, knjigama i glazbi, služeći kao moćan alat za podizanje svijesti o složenim problemima života bez doma. Popularna kultura ponekad uspijeva pokazati ljudsku dimenziju i izazove s kojima se suočavaju beskućnici, ali istovremeno može perpetuirati stereotipe koji dodatno marginaliziraju ovu skupinu.

Filmovi su jedan od najutjecajnijih medija u prikazu beskućništva. Primjerice, film The Soloist (2009) prati istinitu priču o glazbeniku koji je izgubio dom zbog mentalnih problema. Ovaj film ističe važnost empatije i društvene podrške, te ukazuje na kompleksnost uzroka beskućništva.

Kritičari često upozoravaju da se beskućnici u filmovima nerijetko prikazuju kao žrtve ili "problematični" likovi, čime se smanjuje njihova višedimenzionalnost.

U književnosti, romani poput Down and Out in Paris and London (George Orwell, 1933) donose autentičan uvid u život ljudi bez doma i siromašnih slojeva društva. Orwellov prikaz beskućništva utjecao je na daljnje književne i društvene debate o siromaštvu.

U glazbi, beskućništvo i siromaštvo često su teme protesta i socijalne kritike. Na primjer, u pjesmi Another Day in Paradise (Phil Collins, 1989) osvijetljena je hladna ravnodušnost društva prema beskućnicima. Pjesme poput ove pomažu u humanizaciji beskućnika i pozivaju na suosjećanje.

Međutim, popularna kultura ponekad može učvrstiti i negativne stereotipe. Često su beskućnici prikazani kao alkoholizirani ili kriminalci, što pojačava stigmatizaciju i otežava njihovu reintegraciju u društvo.

Važno je da mediji i umjetnici pristupaju temi beskućništva s pažnjom i dubinom, dajući glas stvarnim iskustvima, a ne samo senzacionalističkim prikazima.