Život na ulici nosi trajnu psihičku i fizičku napetost. Beskućnici u Hrvatskoj suočavaju se s nizom stresora: nesigurnošću smještaja, prijetnjama nasiljem, nedostatkom hrane i vode, socijalnom izolacijom, stigmatizacijom te administrativnim preprekama. Trajna izloženost ovim uvjetima često dovodi do kronične traume i posttraumatskog stresa. Prema procjenama Hrvatske mreže za beskućnike, gotovo 80% osoba bez doma izvještava o visokoj razini stresa i osjećaju nesigurnosti.

Beskućnici su izloženi fizičkom i verbalnom nasilju, krađama i diskriminaciji na ulici. Žene i starije osobe posebno su ranjive. Podaci civilnih udruga pokazuju da oko 30% beskućnika prijavljuje povremeno nasilje i prijetnje. Neizvjesnost oko toga gdje će prespavati sljedeće noći te hoće li imati hranu i osnovne potrepštine dodatno pojačava kronični stres i psihičko iscrpljenje.

Socijalna izolacija dodatno pogoršava mentalno zdravlje. Beskućnici su često isključeni iz društvenih aktivnosti i sustava socijalne podrške, a osjećaj odvojenosti od zajednice može dovesti do depresivnih simptoma. U gradovima poput Zagreba, Splita i Rijeke postoje dnevni centri i prihvatilišta koja nude psihološku podršku, no pristup je ograničen. Organizacije poput Caritasa i Crvenog križa povremeno provode radionice i savjetovanje za beskućnike, ali većina podrške dostupna je samo onima koji imaju dokumente i mogu doći do centara, dok skriveni beskućnici ostaju izvan sustava.

Trauma i stres života na ulici imaju dugoročne posljedice po zdravlje i kvalitetu života beskućnika. Sustavna podrška, dostupna psihološka pomoć i osnaživanje zajednica ključni su za smanjenje negativnih posljedica. Hrvatska ima kapacitete kroz civilni sektor, ali potrebna je koordinirana nacionalna politika koja sustavno rješava problem beskućništva i psihičke ranjivosti ove populacije.