Beskućnici često nemaju pristup osnovnoj i specijaliziranoj zdravstvenoj zaštiti zbog nedostatka prebivališta, potrebne dokumentacije i ograničenih kapaciteta zdravstvenih ustanova. Osim toga, suočavaju se s nizom izazova, uključujući administrativne prepreke, nedostatak mjesta u bolnicama i stigmatizaciju od strane sustava i društva.

U gradovima poput Splita i Zagreba postoje mobilne ambulante i dnevni centri koji značajno olakšavaju pristup zdravstvenoj skrbi najugroženijim osobama. U gradovima koji nemaju ovakve sustave, civilne inicijative često pružaju osnovnu medicinsku pomoć.

Ipak, pristup zdravlju beskućnika ostaje ograničen. Sustavna politika, kombinirana s mobilnim zdravstvenim uslugama, ključna je za poboljšanje zdravstvenog stanja ove ranjive populacije i osiguravanje dostupne i kvalitetne skrbi za sve osobe bez doma.