Penjući se uskim ulicama Svete Marije u Gradu, tražile smo ulaz u đardin obitelji Muhoberac u kojem nas je čekala draga gospođa Iga (Ignata Muhoberac), spremna da s nama podijeli svoju životnu priču. Zahvaljuje ona što smo došle, ne sluteći koliko je nama važno razgovarati s njom kako bismo uspješno započele s kampanjom. Odmah nas je ponudila proizvodima iz svojeg vrta: liker nespole, rozulin, bella luigia i još puno toga. Skuhala nam je ipak kavu (s malo likera sa strane) i započela svoju priču.

„41 godinu radila sam kao administratorica u rodilištu, prvo u staroj bolnici pa su nas prebacili na Medarevo. Posao je bio prekrasan, svašta se tu lijepo događa. Naravno, i ono grubo, ali to je tako.“ Pitale smo je potom je li joj bilo teško otići u mirovinu nakon svega toga. Gospođa Iga doslovno je uzviknula „Ma kakvi!“. Jedan je dan odlučila da je vrijeme za mirovinu, drugi je dan bila umirovljenica, a treći je već zaboravila da je ikad radila. Bilo nam je čudno u tom trenutku kako je to moguće, nakon 41 godinu rada u bolnici. Međutim, gospođa Iga nikad nije imala samo posao. Govorili su joj svi tada da ne ide još u mirovinu, da joj je rano i zaključivali „ma što ćeš doma, što ćeš doma radit“. No, ona je znala da je to ispravna odluka – htjela se više posvetiti obitelji, dobila je dvoje unuka koji i dalje žive s njom, a i vrt je trebao svojeg šefa. Njezinim je riječima mirovina bila kao da se ponovno rodila.

Dok je radila, osjećala se kao da sve radi na brzinu – posao, pa doma, pa kuhaj, pa je već noć i već mora ponovno raditi. Sada je sve polagano, za ono što je prije radila pola sata, sad uzme dva sata – po komodu. Ujutro ode na gradsku pjacu, muž obilazi onu u Gružu, prošeta po Gradu malo i dobro je.

Aktivna je članica Mješovitog zbora Libertas od njegova osnutka, i dan danas kada obilježavaju 40 godina postojanja. Zbor je odigrao veliku ulogu u njezinom društvenom životu pa joj je u mirovini najdraže doba dana postalo „kad padne večer i malo se napituram pa pođem na probu. Iza toga sjednemo na kavu i na neko piće, tako se družimo“. Prije korone je to i bio dio svakodnevnice, ali sada se čuju telefonski i na taj način pokušavaju nadoknaditi izgubljeno vrijeme pravog druženja. Svakako, najviše joj nedostaje što se ne mogu vidjeti i što se od početka korone nijednom nije našminkala. Zaključile smo zajedno da joj je mirovina kao druga mladost, na što ona zaključuje „Mirovina je kao zrela mladost“. Najzanačniji dio sudjelovanja u zboru nije samo ugodno i dobro društvo, nego i brojna putovanja koja su ostvarili diljem Europe. Prisjeća se gospođa Iga tako odlaska u Rumunjsku, Mađarsku, Češku, pa i Italiju. Sva ta putovanja bila su im iznimno važna, a zato joj i smeta ovo korona, jer zbog nje ne mogu nigdje ići. Zabrinuta je na neki način zbog toga što je sve teže naći prave mogućnosti za zbor Libertas jer smatra da se glazba više ne cijeni koliko se cijenila ranije. Zamolila nas je da kroz ovaj članak potaknemo i mlade – Javite se Mješovitom zboru Libertas jer je to najbolje mjesto za upoznati prijatelje za cijeli život, putovanja i kulturni razvoj. Zbor je aktivan već 40 godina i važno je da se mladi nanovo uključuju u njegovo djelovanje. Gospođa Iga naglašava kako sada kada je u mirovini ima vremena s mirom ići na izložbe, po galerijama, na koncerte – sve ono što joj je prije bilo teško zbog posla.

Razgovarale smo potom o tome koliko se Grad promijenio u odnosu na prije. Međutim, morale smo se dogovoriti što nama mlađima znači to prije, pa smo se usuglasile oko toga da je Grad prije onaj prije rata. „U mojem djetinjstvu i ranoj mladosti nije bilo kafića ko danas, bio je mliječni restoran u kojem jedino što se nije pilo su bili mliječni proizvodi. Bio je čaj s rumom, odnosno rum sa čajem. Coca Cole nije bilo nego smo tada imala Coctu i onda bi u nju ulili malo nečega što se našlo. Zapravo, bilo je šlaga – toga smo jeli od mliječnih proizvoda“ Uspoređujući s današnjicom, nekako sjetno kaže „i sad mi je Grad tužan jer nema mladosti na Stradunu, nema one živosti koja je nekad bila“ Pišući ovo razmišljam kako bih voljela da je gospođa Iga ovu subotu i nedjelju izašla malo prošetati. Našla bi Grad pun čeljadi kako šeta gore dole i skuplja se na klupicama od Peskarije do Porporele.

„Sad mi je grad u koroni prelijep, jer ga mogu gledat, jer iako sam rođena u gradu, sad primijetim nešto što nijesam prije videla, neke detalje u gradu koje prije nijesi mogo od ljudi ni primijetit, samo si gledo što prije pobjeći iz gužve, a s druge strane mi je opet tuga ga viđet onako jadnoga i praznoga“ Zaključili smo standardne neke stvari – Grad čine ljudi, nedostaje nekih sadržaja, u Gradu se ne može kupiti ništa osim namirnica i previše smo orjentirani na turizam.

Nakon svega toga, malo smo joj predstavili projekt Ujedinjene Generacije. Zainteresirala se za naše aktivnosti, ali posebno ju je privukla ideja mjuzikla. Štoviše, i uključila bi se u njega ako bi prilike dopustile.

Skrenule smo konačno na temu zbog koje smo i došle, iako na kraju izgleda da je đardin najmanje važna stavka života gospođe Ige. I sama kaže, vrtom se bavi kći s mužem, ona samo nadgleda. U koroni mu se, doduše, malo više posvetila pa je posadila bob, a sad želi i česan. Dodaje kako je predivan osjećaj šetati po svojem đardinu, odraditi po njemu đir kao od Grada do Svetog Jakova. Zna da joj je to dobro za kondiciju. Ovako opisuje svoj zeleni kutak: „200 kvadrata, imamo 15 vrsta voća, kumkvaj, dva limuna, ljutu naranču, grejp, čičimak, nespolu, jagode, washington naranču, jedan narančin, lješnjak, šljiva dvije vrste, šipaka, grozđa oko cijelog đardina, dvije vrste crnog grožđa i 2 bijeloga, dijele svojim prijateljima i za sebe.“ Problem su jedino nekad turisti – zbog njih sada prvi put moraju zaključavati vrata đardina jer ulaze i gledaju što se tu događa, uvjereni da je to dio zidina. Spominje se gospođa Iga i velike palme što je rasla u vrtu i gledala preko zidina. Dok su se muž i ona vjerali, on je živio u Gružu i donio tu palmu u dotu. Palmu je nažalost odnijela pipa, ali deblo joj je i dalje u vrtu. Ljeti im đardin puno znači – nije on samo lijep, nego ih hrani zdravim voćem i povrćem kroz cijelu godinu. Mnogi danas ne cijene takvo blago.

Pitali smo za kraj gospođu Igu što misli o današnjim mladima i njihovom odnosu prema starima. Ovako nam je rekla: „To sve ovisi o odgoju, kućnome odgoju, djeca koja su odgojena tako da kad ide uz ulicu pomoći će joj odnijet bursu. Neka djeca će samo reći dobar dan i proći kraj tebe, a ima djece koja su jako zlatna i koja će se vratit, ako idu u grad, a ja iz grada, djeca ipak uzmu bursu i odnesu je uz ulicu.“ Smatra da sve naučimo doma i kako su nam govorili mama i tata da se moramo ponašati. A za umirovljenike, one starije kaže: „A stariji vazda glume pametne, svako doba ima svoja doba, svako ima dobrih i loših stvari. Moja mladost je bila djeca cvijeća, a današnja mladost… korona ih je nekako zbila i začahurila, svi su postali isti, s mobitelima se ne znaju vise ni vijerat ni pričat.“

Zaključuje gospođa Iga o mirovini – „Ljudi sebi previše okrenu život za posao, a kad imaš druge prioritete, onda je mirovina nešto predivno. Druženja s prijateljima su iznimno važna i održe čovjeka normalnim. Za kraj smo joj uspjele reći da nam je žao što je razgovor morao završiti jer je iznimno topla, draga i vesela osoba koja nam je zaista uljepšala to kišno i sivo poslijepodne. Nismo se imale kad slikati, ali nas je ispratila s granom bella luigie.

Kampanja se provodi u okviru projekta Ujedinjene Generacije. Projekt traje 24 mjeseca, s ugovorenim iznosom od 1.962.257,96 HRK, od čega je 85% (1.667.919,27 HRK) financirano iz Europskog socijalnog fonda, a 15 % iz Državnog proračuna Republike Hrvatske (294.338,69 HRK).

Tekst napisala i uredila: Ivana Grkeš