Kada smo dogovorili intervju s gospođom Kaćom Carević, svi su nam govorili: „Ajme super, baš ćete uživati!“ ili „Gospođa Kaća će vas nasmijati i zabaviti svojim pričama.“ Zaista, nije niti u jednom trenutku razočarala naša očekivanja. Već nas je na samom dolasku oduševila svojim stavom, smijehom i dobrim smislom za humor. Nije htjela cukara u kavu, kaže da joj je život ionako sladak. Upravo zbog toga vjerojatno svi i vole biti u njezinu društvu.
Gospođa Kaća cijeli je svoj životni vijek provela u Kazalištu Marina Držića. Njezina ljubav prema teatru počela je već u gimnazijskim danima tijekom kojih je djelovala unutar dramske grupe. Tako je polako postala kazališni šaptač, dok ju je kolegičina zdravstvena spriječenost natjerala da odigra i svoju prvu ulogu na pozornici. Prisjeća se tog maestralnog uspjeha i govori „Je li to bilo zbog mojeg izgleda ili tih vrata (u sceni je morala snažno zalupiti vratima, op. a.), ne znam, ali nisam uopće rekla tekst koji sam trebala reći.“ Kazalište joj nije donijelo samo posao iz snova, nego ljubav i sina Sergeja. Kaća naglašava kako njezin život tako teče, u teatru, poslu i obitelji pa da joj nikada ništa nije bilo problem. U teatru su je svi zvala „Mala“, pa i dan danas je tako zovu. Ispočetka joj je to smetalo, ali kad se nadimak tako uhvati, teško se može izbrisati. Kazalište joj je pružilo puno novih znanja i poznanstava, zbog čega nam Kaća ističe neke važne stvari: „Čovjek radi za svoje solde, ali ja sam imala nešto drugo. Imala sam zadovoljstvo, nisam nikad išla na posao s nekom privolom, s lošim osjećajem, imala sam razlog obuć se lijepo. Dvokratno sam radila, obukla bi jednu monturu ujutro, a jednu popodne, a vazda me gustalo lijepo se obuć. Ja bi na posao došla kao da idem vanka.“
Kaća je godinama došla do inscipijentice dubrovačkog teatara. Ta uloga ispunila je njezinu radoznalost, potrebu za dinamičnim okruženjem i stalnim rastom – sve ono što nikada nije pronalazila u formalnom obrazovanju. Govori kako je položila prijemni ispit za pravni fakultet, ali nikada nije bila tip za sjesti i učiti. Uvijek je voljela mogućnost rada na Ljetnim igrama s obzirom na to da su se te kreativne struje ustanova uvijek voljele spajati u zajedničke programe i projekte, iako nužno rezultat nije uvijek zadovoljavajući za neku stranu.
Prisjeća se gospođa Kaća kako je teatar funkcionirao tijekom rata, posebno 1993: „To je 1993. svaki dan (u teatru Bursa, op. a), svaku večer bio neki program, show, predstava, gostovanje ili rasprave o raznim temama (maškarate, literalne večeri, muzičke večeri). I puno prije, kad sam ja počela u kazalištu raditi, svaku večer je ili u biblioteci bilo nešto, ovo je sad malo. To se ne ide iz duše, mnogi u gledalištu dodu čisto da ih se vidi.“
Važan dio Kaćinog svakodnevnog života danas je udruga Kolarin, osnovana prije 10 godina. Osnovala se s ciljem kreiranja amaterske glumačke skupine koja će omogućiti svima zainteresiranima da glume. „Naša prva premijera, na velika vrata smo ušli, ušli smo s Kolarinom u kazalište. Tad je bila promocija knjige Delicije svijeta gospara Rudenjaka i on je mene zamolio da mu napravim nekakav scenario. Paula Dražić je napisala igrokaz ‘Stolovi i stočići’; ona je nevjerojatno duhovita i talentirana. Radnja je bila o tome kako je Rudenjakov otac bio pastičer, u Lučarici je imao pastičeriju, tako da je on nastavio posao, proširio na Prijekome napravio kafetarijicu sa štrudelom i kafama i onda se osladio. Tako je nastao Kolarin, odigravši ovu malu pričicu iz dubrovačkih starih dana.“ O Kolarinu Kaća govori s neskrivenim ponosom. Ističe kako sada tamo djeluje puno mladih i talentiranih djevojaka te da često nastupaju u kazalištu. Naravno, i njima je korona promrsila planove, ali još uvijek se redovito čuju i kuju nove planove.
U penziju je ušla 2013. godine, ali nikada nije prestala s radom. Na to nam jedino kaže ono što joj je sin rekao prije nekoliko godina: “Mama, nisam nikad razumio zašto radiš, jeli ti je potreba ili koji je razlog, ali si pravi primjer da ćeš s posla poći na groblje.“ Na početku joj je zaista penzija i odgovarala, jer konačno nije radila svaki dan dvokratno pa je imala vremena za druge stvari, kao što je gledanje serija. Kaže da joj niša ne fali – sjedi, gleda serije i za to dobiva lovu. Ma možemo mirnog srca reći da je zaslužena! No, Kaća i dalje radi – svake godine djeluje kao rekviziterka na Ljetnim igrama, a usput se bavi i organizacijom Dubrovačkog karnevala, jer pogađate – obožava se maškaravati. Od malih nogu u tome uživa, kao mlađa se skrivala pod maskama da je tko stariji ne primijeti, a i danas privlači pozornost svojim uvijek kreativnim i značajnim maskama. Ispričala nam je brojne anegdote s poznatim i manje poznatim osobama te smo zaključili da bi bilo bolje da otvorimo posebnu kolumnu za svaku od tih. U tim pričama nalazi se toliko svakodnevne životne ljepote, smijeha i zabave, otkrivajući nam jednu novu stranu nekog starijeg dubrovačkog života. Možemo se samo nadati da nećemo nikada zanemariti taj naš duh, jer grad koji izgubi duh, izgubio je svoj najvažniji začin.
Za kraj nas je zanimalo što misli o današnjim mladima i vremenu u kojem živimo. Prvo je rekla da misli sve najbolje – jer od današnjih mladih ona puno može naučiti. „Mi smo imali manje, rodeni smo u čudnijem vremenu pa je uz tu odgovornost bio prisutan strah. A danas mladi čovjek kojemu su svi vidici otvoreni, on ide. Naravno da neće namjerno falit, ako fali ispravit će, ali nema toga što smo mi bili ozbiljniji i odgovorniji, ali je bio prisutan strah. Vi to nemate i to se meni isto jako sviđa.“
A mi mladi možemo na to reći samo da je gospođa Kaća jedna od onih osoba zbog kojih penzija izgleda kao sretno i bezbrižno doba te potiče i nas mlađe da se bavimo onim što volimo, a ne onim što nam netko sugerira da bismo trebali!
Tekst napisala i uredila: Ivana Grkeš
Izvor fotografije: https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/dubrovnik/tag/kaca-carevic