Kao i u svakom poslu, ponekad je potrebna kratka promjena okruženja, odmor i bijeg od ureda. Zato nam je ovaj razgovor s gosparom Emilom Bobanovićem Čolićem došao kao naručen te smo kolegica i ja sjele u auto i zaputile se na Pelješac.

Došavši u Kunu Pelješku, tražile smo atelje našeg slikara i uživale u pelješkom miru. Naposljetku smo ga pronašle, upoznale se s gosparom Bobanovićem i u njegovom ateljeu pronašle kutak za sjedenje kako bismo porazgovarale s njim o njegovom životu i djelu.

Na početku želimo istaknuti neke najvažnije biografske činjenice našeg sugovornika. Rođen je 1926. godine baš tu gdje smo i razgovarali – njegova je roditeljska kuća postala atelje. Školovao se na Krku, dok je Školu primijenjene umjetnosti u klasi Ante Kaštelančića završio u Splitu. Karijeru je započeo kao profesor likovnog i umjetnosti u Mostaru, istovremeno stekavši diplomu iz slikarstva i književnosti u Zagrebu. Kao likovni pedagog radio je diljem Hrvatske, a s najvećom se radošću prisjeća Labina koji i dan danas rado posjećuje i druži se sa svojim bivšim učenicima.

Gospar Bobanović Čolić iza sebe ima zavidnu slikarsku karijeru koja se nastavlja unatoč njegovim godinama. Proputovao je cijeli svijest kroz izlaganja svojih djela te osvojio brojne međunarodne i nacionalne umjetničke nagrade i priznanja.

Uz sve to, gospar Emil je izrazito ugodan sugovornik, zanimljiv i prepun zanimljiv priča pa smo mu predložile da poradi na svojim memoarima jer bi zasigurno bili traženi.

Odmah na početku razgovora saznale smo da naš sugovornik sutradan putuje u Mostar na sveučilište na poziv Marina Ivanovića. Odlazi, kaže, u slikarsku koloniju za koju je napravio tri skice, ali boje nositi neće. Jedino svoje što nosi su penila – svoje oruđe. Smijemo se dok nam objašnjava kako nikada nije mogao koristiti tube u boji – za ono što on proizvodi potrebne su kante i kante boje.

Gospar Emil svjestan je svojih godina i mirovine, naglašavajući da ne može više trčati i stajati kao i prije. Ali, njegov zarazan duh i entuzijazam ponovno nam otkrivaju da su godine samo broj – na nama je kako ćemo se s tim brojem nositi. Njegova je tajna, barem nam tako kaže u povjerenju, što se uvijek osjeća kao dječak – ne želi biti jako ozbiljan, i da nikada ne prestaje raditi. Slika od jutra do mraka, igra se bojama, oblicima i tehnikama te pretače svoje maštarije na platno i skulpture.

Spominje se i prometne nesreće koju je doživio prije osam godina. Teška je bila i ostavila je posljedice koje mu nisu drage – no, o svemu tome on priča s osmijehom i pozitivno da zapravo težina teme nekako gubi na snazi. Ispričao nam je i svoje afričko iskustvo 1943. godine, kada je imao 17. Živjeli su u šatorima pa se tamo školovao, a naposljetku postao i direktor kuhinje, na nagovor profesora Orhana.

Potom smo razgovarali o početku njegovog slikarskog djelovanja te je li imao dvojbe oko svoje buduće karijere. Rekao nam je: „Reći ću vam da sam imao. Ja kad sam bio dijete, nagovarao bih tatu da mi crta, i crtao bi mi kvadrate koji bi donekle sličili na životinje. Onda sam otišao u gimnaziju, poslali su me da se riješe mene, jer mi je brat već bio na imanju. U Krku sam imao tetku i tamo sam išao u gimnaziju. Tu sam završio 5 razreda osnovne škole, ostao sam godinu više, jer sam bio šupalj i nisam ništa znao, matematika pogotovo i čitanje.“

Zanimljivo je kako se spominje i učenja jezika. Govori kako je sve ovisilo o tome tko je „glavni“. Učio je zbog toga talijanski, njemački, ruski te nešto malo i francuski.

Svoju je slikarsku karijeru započeo dosta kasno, iako je od malih nogu pokazivao izvrstan talent. Profesor Kraković ga je motivirao i hvalio njegov rad, međutim, otišao je u vojsku i zavoravio na to. Buntovan u mladosti, nikako nije mogao izaći na kraj sa sistemom pa su ga izbacivali iz škole, a akademija je mijenjala usmjerenja svakih godinu dana. Nikako nije bio u mogućnosti upisati željeni smjer. Susrevši profesora Nedića, ponudio mu je posao na katedri za njemački i tako je započeo s karijerom profesora.

Naposljetku, govori nam: „Završio sam školu primjenjene umjetnosti i pošao u Mostar raditi kao nastavnik u jednoj školi. Predavao sam crtanje, došao sam u Mostar u subotu i pošao na matineju, na ples.“

Upitale smo ga potom u kojoj je sada stvaralačkoj fazi. „Ja sam nemiran duh, ja ne mogu ući u jednu fazu. Ovo drvo je bila prva faza, to sam 3-4 godine radio na izložbi u Dubrovniku i dosta. Onda sam prešao na ovo, isto je drvo, ali sam u Italiji kupovao skupo drvo, šperploču. Skupo ali to sam htio i gotovo. Vodio me Mlado Buzančić, kaže kad si ovo završio, ajde probaj u reljef. Pa sam na to prešao. Svi su bili oduševljeni, pa i Parižani koji su se domogli mojih kataloga.“

Gospar Emil zaista je stvaralačka sila, čemu nam svjedoči golemi atelijer prepun radova – dovršenih i nedovršenih. Bez obzira na godine, zrači posebnom energijom i u sebi skriva još brojne ideje i inspiraciju. Ispratio nas je iz svojeg ureda i poželio nam sretan put. Mora se ići pakirati, jer – čeka ga Mostar i likovna kolonija.

Tekst napisala i uredila: Ivana Grkeš

Izvor fotografije: dulist https://dulist.hr/a-tek-mu-je-91-bobanovic-colic-izlaze-u-mostaru/396613/