Posljednji intervju u okviru kampanje Penzija bez tenzija odveo nas je do Konavala, točnije to mjesta Komaji-Vignje, u kuću obitelji Capor. Na vratima nas je dočekala gospođa Jele koja nas je odmah po ulasku u kuću počastila sokom, kavom, kolačima, a kasnije i marendom. Kaže, jučer je bio sveti Ivan kod nas, pa uvijek radimo feštu. Ostalo nam je dosta, pa se poslužite.

Razgovor je krenuo ugodno, uskoro smo prestale imati osjećaj da smo došle tamo zbog posla. Toplo i druželjubljivo su nas primili kod sebe, nahranili, pa je priča tekla sama od sebe.

Gospođa Jele nam se potužila kako zbog korone sada rijetko ide u grad. Ranije su svaki tjedan išli na pjacu, pa na kavu s prijateljicama, dok bi za svetoga Vlaha i Veliku Gospu čak i duže ostajali.

Na to se nadovezao i njezin suprug Božo: „Korona je ostavila trag, a pogotovo u psihi. Ljudi su nekako postali čudni, nema razgovora, ne komuniciramo. Sad se pomalo vraća situacija na staro, idem na misu svake nedjelje, ne zbog mise koliko zbog komunikacije i druženja s prijateljima. Izgubili smo i to, i teško je vratit situaciju kakva je bila.“

Zaključujemo zajedno da je i mladima i starima u ovoj situaciji isto. Ljudi su se otuđili i teško je ponovno očekivati da će biti isto kao i prije. No, optimistični smo jer se život pokrenuo opet i ima više ljudi nego što se očekivalo.

Gospar Božo nam govori kako je najstariji čovjek u selu, a da se tako uopće ne osjeća. Moramo i mi biti iskrene, odaje dojam puno mlađeg čovjeka i iznenadile smo se kada nam je rekao koliko godina ima. Naravno, ne možemo sve informacije dijeliti s vama. 🙂

Zatim smo malo razgovarali o tome što su radili prije penzije. Iznenadilo nas je da je gospođa Jele svaki dan išla na posao u Grad, govoreći da joj taj promet uopće nije smetao. U gradu je, govori, uvijek imala nešto za obaviti, a i sve je bilo dostupno na jednom mjestu. „Prije nego što sam se udala sam živjela u gradu, a onda kad sam se udala sam se preselila ođe, 1978. I tako sam onda stalno putovala svaki dan u grad na posao. Živjela malo u brata, pa smo neko vrijeme bili u hotelu u 90-ima, kad se sve vratilo na svoje 2003. sam otišla u mirovinu. Putovali smo autobusom svaki dan, nekad bi radili od 6 ujutro i bio je crnogorski autobus iz Herceg Novog, ja bi došla prva na posao a ovi iz grada bi uvijek kasnili. Sad su se strašno prorijedili autobusi, promijenio se standard i svi idu s autom.“

Gospar Božo se uključuje sa svojom pričom. Njegov je životni put bio zaista zanimljiv, posebno dok je radio u Kanadi. Završio je Ekonomsku školu, ali je radio na recepciji u Cavtatu. Imao je sklonost jezicima koje bi jednostavno savladao. Potom je otišao u vojsku zbog koje je bio na brojnim mjestima. Naposljetku, nadao se da će se nakon vojske moći vratiti u hotel, ali ga je dočekalo neugodno iznenađenje. Poslali su ga na rad u polje, u Agrum. Otada je i ostao u poljoprivredi, kojom  se i danas bavi s puno ljubavi. Opisivao nam je kako je Agrum izgledao, pa današnja sezona ne može se mjeriti s tom količinom rada i zaposlenika. Za nas je mlade ovo uvijek dobro čuti, jer smo navikli misliti da je nama najgore.

No, gosparu Božu sve je to dosadilo. Otišao je u Beč i radio kao vodoinstalater, a kasnije i kao poslovođa. Nakon toga ga je život odveo u Kanadu. „Nakon godine dana sam dobio vizu i otišao u Kanadu. Najprije sam radio kod jednog Irca, u radioni. A po noći sam radio u American Motors. Tako da sam radio dvije smjene. I dobro to je trajalo nekoliko, poslije sam našao jednoga našeg čovjeka koji se bavio Landscapingom – to je uređenje okoliša, sadnja, drveće i to, pa smo zajedno počeli raditi.“

No, Konavle su ipak imale posebno mjesto u njegovu srcu pa se vratio. Oženio se i okrenuo poljoprivredi. Zbog toga odlazak u penziju nije ni primijetio. Poljoprivreda ga drži mladim i aktivnim, voli se kretati i raditi. Voli raditi sam i rukama. Mašinerija mu nekad otežava posao.

Gospođa Jele također se prisjeća svojeg odlaska u penziju, jer se tada uspjela posvetiti svojem hobiju. „Kad sam otišla u mirovinu, osim poljoprivrede uhvatila sam se veza konavoskog. Ne za prodaju, nego više za sebe. Vezala sam stare pregače koje su zaboravljene bile, a sad se nose tkane. Napravila sam tih pregača 20 i nešto, podijelila prijateljicama i svojima, par ih prodala, ali ne vezem za biznis nego za dušu.“

Veseli ih što se baština ponovno njeguje i što se ljudi trude održati tradiciju. Spominjali smo tu onda neke važne događaje, mjesta i tradicije u Konavlima o kojima pričaju kao o nečemu svojemu, jer sve je to neraskidiv dio njihovog života. Isto tako, sretni su jer se mladi isto žele vratiti u Konavle. Ljudi se polako okreću ruralnom životu, daleko od gradske buke, zbog čega se sela polako obnavljaju. Turizam je naravno puno učinio, jer Konavle nude autentičan doživljaj koji se u gradu ne može dobiti. Muzej organizira i radionice vezane za nošnje, konavoski vez i puce – zbog toga su sigurni da tradicija ostaje u dobrim rukama.

O tome kako današnji život izgleda su složni. Standard je porastao. Svatko vozi svoj automobil, svatko želi živjeti za sebe. Prije je bilo normalno da generacije žive zajedno, sada svi žele stanove i odvojit se. Danas su starački domovi puni, a prije su se mlađi iz obitelji brinuli za starije.

Dali su nam za misliti. Puno toga rečenoga danas pokraj nas prolazi, ljudi su previše zauzeti poslom i obvezama da često zaboravljaju obitelj i važnost međusobne potpore. U ovom smo trenutku morale završiti službeni dio intervjua jer je gospođa Jele izvukla pršut, sir i francusku, pa nismo mogle toliko više govoriti.

Tekst napisala i uredila: Ivana Grkeš