Mnoge zemlje svijeta, osobito one s razvijenim socijalnim sustavima, tvrde da štite svoje najranjivije građane. No, unatoč deklaracijama, mnogi ljudi u siromaštvu i beskućnici svjedoče drukčijem iskustvu – iskustvu ignoriranja, stigmatizacije i birokratskih prepreka koje ih dodatno obeshrabruju.

Dok države promoviraju slike jednakosti, solidarnosti i socijalne skrbi, sustavi pomoći često su previše kompleksni, spori i nepristupačni. Da bi netko dokazao svoje siromaštvo, mora skupiti gomilu dokumenata i čekati mjesece na odluke koje su često negativne.

Oni bez stalne adrese, bez osobnih dokumenata ili migracijske regularnosti jednostavno ne postoje u statistikama. Na papiru, siromaštva gotovo da i nema. U stvarnosti, ono je svuda oko nas, ali nevidljivo.

Još je veći problem način na koji društvo gleda na siromašne. Umjesto suosjećanja, često se susreću s predrasudama da su lijeni, nesposobni, da su sami krivi za svoju situaciju. Takve predrasude sprječavaju empatiju i održavaju sistemsku isključenost.

Mnogi ljudi neće pomoći siromašnima jer ih jednostavno ne vide. Siromaštvo je postalo nevidljivo, sakriveno u periferijama gradova, u nesigurnim radnim uvjetima, u privremenim smještajima i tišini onih koji su izgubili glas.

Ako želimo stvarnu promjenu, ona mora doći iz dva smjera: države i društva. Države moraju olakšati pristup pomoći, uvažiti stvarnost na terenu i raditi s onima koji sustavno padaju kroz pukotine. No, još važnije, moramo mijenjati stavove u društvu. Moramo prestati kriviti siromašne za siromaštvo.

Jer istina je jasna: nije siromaštvo rezultat neuspjeha pojedinca – nego često rezultat nepravde sustava i neosjetljivosti društva.