Postoji snažna predrasuda da beskućnici na ulicama dodatno zagađuju okoliš i ne brinu o higijeni, no istraživanja i izvještaji organizacija koje rade s ovom populacijom pokazuju drugačiju sliku. Beskućnici često nemaju pristup osnovnim sanitarnim uvjetima, poput toaleta ili spremišta za otpad, zbog čega se njihov otpad ne može pravilno odlagati – što je problem sustava, a ne njihove osobne neodgovornosti.

Beskućnici koriste javne prostore i improvizirane nastambe gdje je teško održavati higijenu, ali mnogi nastoje minimalizirati svoj utjecaj na okoliš jer žele sačuvati dostojanstvo i čistoću.

Problem s otpadom vjerojatnije je povezan s nedostatkom infrastrukturnih rješenja, poput dostupnih javnih toaleta i mjesta za pranje rublja, a ne s neodgovornim ponašanjem samih beskućnika.

Ukratko, problem „ekološkog otiska beskućnika“ više je odraz društvene nebrige i nepostojanja adekvatnih sustava potpore nego njihovog stvarnog utjecaja na okoliš. Razumijevanje ove realnosti ključno je za izgradnju humanijih politika i javnih prostora.