Beskućnici u Hrvatskoj pripadaju jednoj od najranjivijih socijalnih skupina, a država im kroz zakonodavstvo i socijalne službe nastoji omogućiti osnovna prava koja olakšavaju njihov život i vraćaju dignitet. Među najvažnijim pravima koja imaju su pristup socijalnoj pomoći, privremenom smještaju i zdravstvenoj zaštiti.

Zakonom o socijalnoj skrbi beskućnici imaju pravo na privremeni smještaj u prihvatilištima, gdje mogu pronaći zaklon i osnovnu njegu. Međutim, zbog ograničenog kapaciteta i prenatrpanosti, često nisu svi koji trebaju smještaj u mogućnosti dobiti ga. Uz to, problemi vezani uz regulaciju prebivališta i dokumentacije otežavaju pristup zdravstvenoj skrbi, jer bez prijavljenog prebivališta nije moguće ostvariti pravo na liječenje ili lijekove.

Socijalni radnici kroz centre za socijalnu skrb pružaju pomoć u vidu financijske potpore, kao i savjetovanja i podrške u uključivanju u obrazovne i radne programe. No, proces ostvarivanja prava često je složen i iscrpljujući za same beskućnike, koji se dodatno suočavaju s predrasudama i stigmatizacijom u društvu.

Važno je spomenuti i zakonsku zaštitu od diskriminacije koja štiti beskućnike od nepravednog postupanja zbog njihovog statusa. Ipak, provedba tih prava u praksi često je nedovoljna i zahtijeva dodatni angažman države, ali i društva u cjelini.

Kako bi se situacija poboljšala, potrebno je pojednostaviti administrativne procedure, osigurati adekvatne kapacitete prihvatilišta te unaprijediti suradnju između različitih sustava – socijalnog, zdravstvenog i stambenog. Također, važno je raditi na smanjenju stigme i edukaciji javnosti kako bi se beskućnicima omogućilo dostojanstven život i veće mogućnosti za reintegraciju u društvo.

Beskućnici imaju pravo na pomoć, no da bi ta prava u potpunosti zaživjela u praksi, potrebno je sustavno i koordinirano djelovanje svih relevantnih institucija i građana.