Iz usporedbe tri konteksta jasno je da Švedska i Norveška, kao prepoznate države blagostanja, imaju znatno razrađenije, sustavnije i osjetljivije politike prema beskućnicima. Njihovi programi, poput švedskog Housing First modela koji je od 2009. razvijan i od 2024. službeno postao nacionalna strategija, te norveški fokus na prevenciju i integraciju, pokazuju dugoročni i održivi pristup rješavanju ovog složenog problema. Hrvatska, s druge strane, još uvijek nema jasno definiranu stambenu strategiju ni nacionalni okvir za borbu protiv beskućništva, što je evidentan nedostatak u sustavu. Ovdje postoji velika prilika i potreba za učenjem od iskustava skandinavskih zemalja, posebice u segmentima prevencije i koordinirane podrške.

No, s druge strane, ono što dolazi iz naroda i izvještaja o životima beskućnika često kontrira idealiziranim slikama država blagostanja. Skandinavski krimići i autentične priče iz te regije odavno ukazuju na borbu beskućnika i marginaliziranih skupina ne samo sa socijalnim sustavom, nego i sa snažnom društvenom stigmatizacijom i birokratskim preprekama. Beskućništvo ostaje izazov čak i u društvima s razvijenim socijalnim mrežama, gdje se socijalna isključenost i predrasude ne mogu zanemariti.

Zaključno, borba protiv beskućništva ne može se svesti samo na izgradnju sustava i politika, već mora uključivati duboku društvenu promjenu posebno u pogledu uklanjanja stigme i predrasuda prema onima koji su marginalizirani. Tek kada društvo prihvati beskućnike kao ravnopravne članove zajednice, svi ostali koraci, od stambene politike do socijalne podrške, dobit će smisao i stvarnu snagu. Odgovornost za tu promjenu leži na nama svima.