Gospar Illdous dočekao nas je na ulazu Gradske glazbe, uz zvukove bubnjeva u pozadini. Skuhao nam je kavu, iako kaže da je sam ne pije i odveo nas do svojeg kabineta. Kao i svaki umjetnički kabinet i ovaj je pretrpan stvarima, fotografijama, slikama i starim namještajem – točno onako kako treba biti. Smjestile smo se na drvene klupe ispod plejade najvećih glazbenika u povijesti i započele razgovor o životu i radu s gosparom Illdousom.

Hornist Dubrovačkog simfonijskog orkestra (DSO), dirigent Gradske glazbe, profesor u Umjetničkoj školi i harmonikaš u srcu – najbolji način da opišemo sve njegove uloge tijekom profesionalne karijere. Zovu ga dubrovačkim Tatarinom jer je tek 1992. godine došao u Dubrovnik na poziv DSO-a što je označavalo njegove početke izvan Rusije. Kao i brojni drugi glazbenici, gospar Illdous proputovao je cijeli svijet, kako kaže, od Japana do Amerike iskusivši tako brojne običaje, kulture, gradove, jezike i kulturni izričaj. Međutim, put ga je uvijek nanovo vraćao u Dubrovnik u kojem i ostaje u svojoj mirovini. Tijekom svoje karijere radio je u Mostarskom simfonijskom orkestru, a prošao je i riječki i splitski HNK.

Prije dolaska u Hrvatsku, sa svojom je suprugom balerinom radio u ruskom teatru u gradu Ufa. Po dolasku, zaposlio se u orkestru, a žena u baletnoj školi. U istom rasporedu su i danas, rado se prisjećajući tih minulih vremena. U Gradsku je glazbu došao 1993. na molbu pokojnog maestra Đela Jusića, koji uz sve svoje obveze (Mali raspjevani Dubrovnik, turneje i koncerti) nije više imao toliko vremena i trebala mu je pomoć. Sve do danas, gospar Illdous nezamjenjiv je član Glazbe.

Dok smo razgovarali o ovim životnim prekretnicama i promjenama, pokazivao nam je svoje instrumente. Rog čuva u zaštitnoj kutiji te ga oblaže papirima da instrument ne uhvati vlagu. Dok je spominjao svoj dom u Rusiji, zamijetile smo promjenu na njegovu licu. Otišao je među hrpu kutija i nakon nekoliko trenutaka vratio se s harmonikom. Potpuno iznenada počeo je svirati nama nepoznate, ali bliske melodije.

Iz ove naše amaterske perspektive uvijek je zanimljivo promatrati glazbenike kako odjednom nestanu nekoj drugoj dimenziji kada krenu svirati. Tako je i gospar Ildous zatvorenih očiju svirao harmoniku, pokazujući više osjećaja u tom trenutku nego ijednom dotadašnjem. Glazba govori tisuću jezika i najbolji je način da se iskažu osjećaji i htijenja.

Spomenuvši naš projekt Ujedinjene Generacije, gospar Illdous nam je priznao da mu je njegova mirovina zapravo puno teže pala nego je očekivao. Umirovljen je prije nešto više prije godinu dana i tada je sve bilo super – zbog manje posla u Glazbi i školi dobio je brojne ponude za suradnju i nastupe, što ga je uistinu razveselilo. Odjednom, sve je nestalo kao rukom odneseno. Pandemija korone ukinula je kulturna događanja, onemogućila probe Glazbe, a on je odlučio da nema potrebe riskirati sa zarazom. Tako je već godinu dana na pauzi, što mu donekle teško pada, iako održava svoju sviračku kondiciju. Dok nam govori o tome, promatra fotografije na zidu pred sobom i pokazuje nam svoje bivše učenike, hvaleći svakog poimenice zbog njihovog kasnijeg napretka i karijere.

Sebe smatra dobrim profesorom jer nikada nije budio lažne nade onima za koje nije smatrao da su talentirati, dok je one talentirane poticao čak i onda kada su oni gubili nadu. Strog, pravedan, a najviše od svega prijateljski nastrojen, sa svojim učenicima ostvarivao je dugogodišnja prijateljstva i suradnje sve do danas.

Zanimalo nas je kako se gospar Illdous počeo baviti glazbom. I zaista, ispričao nam je te situacije iz djetinjstva, dobro nas nasmijao, ali i pokazao da se upornost isplati. J

Kako i kada ste se počeli baviti glazbom?

„Kad sam imao 6 godina i moja prva harmonika je još sa mnom. Živio sam u kući u kojoj se stalno pjevalo, plesalo i sviralo. To je bilo 60ih godina. Ja sve to čujem i kažem tati da mi kupi harmoniku, da bih želio svirati. U redu, kupit ću ti harmoniku, ali ti prvo nauči svirati! Harmonike nema, a moram naučiti svirati! A moj prijatelj, stariji od mene 3-4 godine svira svoju. Ja njemu dolazim i zamolim ga da me nauči svirati, a on kaže hmm može, ali ti donesi meni jednu kutiju cigara. Moja je mama bila šefica županijskog skladišta trgovine, i u kući sam imao zalihe cigara što je moj prijatelj znao. I tako sam mu donio kutiju cigara, a on mene počeo učiti, olovkom napiše koji prst ide gdje i kuda sve treba stiskat. Drugi dan dolazim i kažem idemo dalje, dogovorimo se u 10 ujutro, a on me upita gdje je kutija? Tražio je svaki dan kutiju cigara, pa sam mu ih donosio da me uči. U međuvremenu je tata primijetio da fale kutije i kaže mi: Što se dogodilo sa cigarama? Ma kakve cigare, nemam pojma što je to! Imao sam samo 6 godina! Ali cigari fale i onda sam mu priznao, rekao mu da vježbam harmoniku jer si mi rekao da kad naučim svirati da ćete mi je kupiti. Više ništa pitao, cigari su i dalje nestajali, i to je trajalo možda mjesec dana. Ja sam naučio jednu našu poznatu pjesmu. Tata je rekao da ćemo napraviti ispit, da vidimo na što ste toliko cigara potrošili. I roditelji mojega učitelja napravili su večeru i audiciju da vide koliko sam naučio. Tako smo nas dvojica sjeli, ja zasvirao tu pjesmu, oni su preko puta večerali i rekli samo – dobro, u redu. Ujutro mi mama donosi kutiju i daje mi je, a unutra – harmonika.“

Zanimljivo je kako gospar Illdous razgovara o glazbi. Govori da ga uvijek negdje odnese – kada je na jednom instrumentu, ode kod Čajkovskog. Drugi je put s Beethowenom, a potom i Chopinom. Dotaknuli smo se i posla dirigenta, ali je očito da mu je sviranje ipak mnogo draže. Uz brojne dosjetke i šale, objasnio nam je da je dirigent tek menadžer orkestra, iako mora biti vrhunski školovan i obučen. No, smatra da bez dobrog orkestra nema ni dobrog dirigenta. Moraš moći čuti sve note odjednom i zasebno, a istovremeno upravljati onima koji taj zvuk proizvode. Važno mu je što zna da loš dirigent ne može pokvariti orkestar, dok dobar dirigent može podići glazbu na novu razinu.

S gosparom Illdousom prošle smo brojne teme, od penzije do korone, do koncerata i putovanja. Zanimalo nas je naposljetku smatra li da je Dubrovnik dobro muzički potkovan. Kaže da ne, jer postoji mnogo prostora za podizanje kvalitete, ali da se na tome radi. Njemu više ne treba ništa, svoj je posao odradio i sada mu je važno da su rog i harmonika uvijek uz njega.

Na kraju smo otkrili njegov hobi, potpuno odvojen od glazbe – ribanje!

„Ribam! Već sam dvije barke uništio i motora slomio. Barke sam morao prodati, imam 4 unuka pa sam dosta zauzet. Znam svaki milimetar našeg mora, svaki kamen, idem do Lokruma, Mrkana i Bobare, znam sve stijene, jer kad potežeš za lignje moraš znat gdje potežeš i kolikom brzinom moraš ići.“ Zaključujemo da je pravi primjer Dalmatinca – more, riba i pjesma.

Najdraža profesionalna uspomena su mi otvaranja Ljetnih igara jer kaže da ipak znaš onda da nisi zadnja rupa na fruli, kad te na takav događaj pozivaju. A svakako je želio istaknuti i papin dolazak. Vrućina, čekanje u uniformi, ali i čast koju su svi osjećali dok su glazbom najavljivali njegov dolazak na Stradun. A kao dokaz, ima i fotografiju gdje se papa i on smiješe, uhvaćeni u istom kadru.

Gospar Ildous zaista nas je nasmijao i zabavio, ali i dao nam na razmišljanje. Što sve možemo napraviti sada da nam kasnije život bude ispunjeniji i da budemo njime zadovoljniji? Razviti svoje hobije, raditi ono što volimo i nikada nećemo osjetiti da smo se umirovili.