Za mnoge ljude bez doma, pas nije samo ljubimac – on je obitelj, pratnja, zaštita i utjeha. U svakodnevici obilježenoj neizvjesnošću, pas često postaje jedina konstanta, netko tko ne osuđuje, ne postavlja uvjete i koga je moguće voljeti i biti voljen. Ipak, ta emocionalna povezanost nosi i cijenu. Mnoge institucije, poput prihvatilišta, imaju politiku zabrane kućnih ljubimaca, što dovodi do paradoksa: osoba se mora odreći jedinog emocionalnog oslonca da bi dobila krov nad glavom.

Studije iz Ujedinjenog Kraljevstva pokazuju da čak 10% beskućnika ima psa, a više od polovice njih odbija smještaj ako pas ne može s njima (Izvještaj organizacije StreetVet, UK). Slično pokazuju i podaci iz Hamburga, gdje inicijativa Hinz&Kunzt dokumentira brojne slučajeve u kojima beskućnici biraju spavati vani kako bi ostali sa svojim psom. Iako poneke organizacije pokušavaju promijeniti tu praksu (npr. Emmaus zajednice i Dog’s Trust), sustav je još uvijek u velikoj većini neprilagođen ovom obliku veze.

U tom kontekstu, psi su istovremeno i terapija i dodatni teret. Njihova prisutnost potvrđuje ljudskost osobe na ulici, ali institucionalno se percipira kao problem. To pitanje otvara važnu raspravu: može li sustav pomoći ako ne razumije emocionalne veze koje ljude drže na životu? I hoćemo li sigurnost za sve ikada uključivati i sigurnost za njihove najvjernije prijatelje?