Dizajn javnih prostora ima snažan utjecaj na život beskućnika, ali i na njihovu vidljivost u društvu. Urbanistički pristupi mogu ili pomoći u inkluziji i pružanju sigurnog mjesta za boravak, ili, suprotno, doprinijeti njihovom isključivanju i skrivanju. U mnogim gradovima svijeta dizajn prostora koristi se da se beskućnike „sakrije“ ili odgurne, primjerice instalacijom klupa s pregradama koje onemogućavaju ležanje ili uklanjanjem zaklona s javnih površina. Ovakve mjere često dodatno marginaliziraju već ranjivu skupinu.

S druge strane, primjeri poput zajedničkih centara u Beču (Wiener community centers) pokazuju kako urbanistički pristup može biti inkluzivan i osnažujući. Bečki centri nude ne samo sklonište nego i prostor za socijalnu interakciju, pristup osnovnim uslugama i podršku za reintegraciju. UN-Habitat, agencija Ujedinjenih naroda za stambena pitanja i održivi urbanizam, ističe da je integracija ranjivih skupina kroz pažljiv dizajn javnih prostora ključna za smanjenje nevidljivosti i povećanje socijalne uključenosti.

Pristupi poput stvaranja otvorenih, sigurnih i pristupačnih prostora za sve slojeve društva, a ne njihovo „skrivanje“, mogu umanjiti osjećaj isključenosti i pomoći u razbijanju predrasuda. Gradovi koji primjenjuju takve principe pokazuju kako urbanizam može postati alat solidarnosti, a ne samo sredstvo kontrole i isključivanja.